U predavanju ćemo prezentirati primjere opisanih algoritama i matematiku, koja se krije njihovoj pozadini.

Cijeli naš planet isprepleten je mrežom interakcija kako između živih organizama, tako i među organizama i onoga što volimo nazivati neživim okolišem. Nevidljive mreže protoka energije i kruženja tvari povezuju cijeli planet. Međutim, između živog i neživog ne postoji tako veliki diskontinuitet kako obično mislimo; prije se radi o različitim stupnjevima organizacije tvari i korištenja energije koji su međusobno povezani. Naš je planet razvio sposobnost samoregulacije u čemu zajednički sudjeluju organizmi i planetarni procesi poput tektonike ploča, ciklusa trošenja stijena i s njim povezani ciklus ugljika. Materijal Zemljine kore ugrađuje se u organizme, a organizmi stvaraju novu Zemljinu koru. Gledano iz ove perspektive, ideja Jamesa Lovelocka i Lynn Margulis o Zemlji kao živom planetu svakako ima smisla. Organizacije prirode od elementarnih čestica do biosfere čini holarhiju ugniježđenih holona umreženih u složeno tijelo živog planeta. Organizmi na Zemlji su daleko prije čovjeka razvili svoje svjetske globalne komunikacijske mreže, poput bakterija, prije više od 2 milijarde godina, ili “šumskog interneta” (Wood Wide Web), razvijenog prije 450 milijuna godina. Umreženost različitih organizama suradnjama i simbiozama dovodi do pitanja postoje li uopće pojedinačni organizmi ili se uvijek radi o nekoj vrsti superorganizma. Neke su od najvidljivijih mreža u prirodi hranidbene mreže, koje se sastoje od isprepletenih hranidbenih lanaca. Hranidbene mreže definiraju ekološku efikasnost prijenosa energije ekosustavima, kontrolom koja dolazi od dolje, od baze hranidbenih mreža („bottom-up” kontrola) ili od gore, od vrha hranidbenih lanaca („top-down” kontrola). Ove mreže omogućavaju kaskadni prijenos utjecaja duž trofičkih razina, ali jednako tako omogućavaju da se negativni utjecaji čovjeka na prirodu lančano prenose duž cijelih ekosustava. Međutim, hranidbene interakcije nisu najbrojnije u prirodi. Daleko su brojnije suradničke, uzajamno korisne interakcije, poput međusobnog pomaganja u prehrani, zaštiti te oprašivanju u rasprostranjivanju biljaka. U zrelima ekosustavima poput koraljnih grebena ili tropskih šuma ove mutualističke interakcije premrežavaju cijele ekosustave i daleko nadmašuju sve druge tipove interakcija poput predacije i kompeticije.

Mladen Šolić rođen je 1959. godine u Splitu. Radni vijek proveo je u Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, gdje je bio voditelj Laboratorija za mikrobiologiju i kao znanstvenik se bavio problematikom morske mikrobne ekologije. Također je bio i redoviti profesor iz ekološke skupine predmeta na sveučilištima u Splitu i Zagrebu. Danas ima status zaslužnog znanstvenika (emeritusa) Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Do sada je objavio 12 knjiga te preko 150 znanstvenih i stručnih radova. Popularizirao je ekološke teme knjigama Ljepota različitosti, koja govori o problematici biološke raznolikosti na Zemlji, Umijeće življenja, koja se bavi ekologijom ponašanja životinja, Krojenje života, koja govori o odnosu živog svijeta i neživog okoliša, Put u Liliput, koja proučava utjecaj klimatskih promjena na živi svijet na Zemlji te Šuma bez staze, koja govori o odnosu čovjeka i prirode kroz perspektivu razvitka ekološke znanosti (https://www.izvori.com/katalog.php?autor=227&stranica=1). Dobitnik je nagrade HAZU-a za 2006. godinu za najviša znanstvena dostignuća u Republici Hrvatskoj za područje prirodnih znanosti i matematike.