Od Aleksandrijske knjižnice do programskih knjižnica na GitHubu

13. 10.2020., 13.00 – 14.00

Aleksandrijska knjižnica bila je jedna od najvećih i najvažnijih knjižnica antičkog svijeta. Točan broj svitaka papirusa koje je knjižnica imala nije poznat, ali procjenjuje se na desetke, pa čak i stotine tisuća u doba kad je knjižnični fond bio najveći. Uništenje Aleksandrijske knjižnice često se pogrešno doživljava kao iznenadan događaj, dok je zapravo u pitanju bilo njezino višestoljetno polagano propadanje.

Već za dinastije Ptolemejevića provedena je čistka intelektualaca iz Aleksandrije, a zatim pod vlašću Rima opada financiranje i podrška knjižnici te s vremenom i brojnost njezinih članova. Uništena je i naposljetku 391. g. srušena odredbom pape Teofila I. Aleksandrijskog. Stoljeće nakon uništenja Aleksandrijske knjižnice slijedi pad Zapadnoga Rimskog Carstva i pogoršanje stanja u Zapadnoj Europi, posebice u pogledu demografije, kulturologije i ekonomije; to je doba koje Francesco Petrarca naziva mračnim, nasuprot svijetlom dobu klasične antike. Današnja je Bibliotheca Alexandrina spomen na njezinu slavnu prošlost, ali i svojevrsan pokušaj obnove njezine veličine.

Današnje knjižnice pohranjuju podatke u digitalnom obliku, pa, makar naizgled, postoji neograničena mogućnost pohrane rezervnih kopija i time manja bojazan da će pohranjeni podaci biti uništeni. Ipak, digitalizacija nosi svoje probleme: kroz vrijeme mijenjaju se formati pohranjenih dokumenata, softver koji te formate čita i zapisuje te hardver na kojem se taj softver izvodi, a promjene nisu uvijek takve da zadržavaju kompatibilnost s tehnološkim nasljeđem formata, softvera i hardvera. Pored toga, sami se podaci mogu korumpirati, bilo zbog nenamjernih oštećenja medija na kojem su zapisani ili grešaka softvera koji na njima radi, bilo zbog ciljnog djelovanja zlonamjernih aktera. Uzimajući u obzir te probleme digitalizacije, teoretičari digitalnog knjižničarstva uvode pojam digitalnog mračnog doba, koje bi uslijedilo u slučaju gubitka kulturnoga nasljeđa koje je digitalizirano. Prilikom govora o podacima pohranjenim u knjižnicama često se ograničavamo na multimedijski sadržaj: tekst, slike, zvuk i video. Međutim, softver kojim se svakodnevno koristimo također je skup podataka, konkretno podataka u kojima su zapisani postupci kao što su obrada slika u digitalnom obliku, prikaz internetskih (web) stranica, emitiranje komprimiranog audiviozualnog sadržaja visoke rezolucije, izračun energije vezanja molekula, predviđanje putanje planeta oko Sunca, abecedno nizanje popisa učenika i sl. Štoviše, u računalnim se znanostima datoteke u koje se spremaju implementacije tih različitih postupaka nazivaju (programskim) knjižnicama. Zahvaljujući uspjehu slobodnog softvera otvorenog kôda posljednjih desetljeća izvorni je kôd velikog broja računalnih programa i programskih knjižnica dostupan bilo kome za proučavanje i izmjenu, a razvijen je i komercijalno uspješan sustav za pohranu, dijeljenje, označavanje i pretragu izvornog kôda poznat pod nazivom GitHub. Kako znanost teži biti otvorena, značajan su dio tih programa programi koje znanstvenici koriste u istraživačkom radu i onda dijele s ostalima kako bi primili povratnu informaciju i na temelju nje u budućnosti poboljšali postupke koje koriste. GitHub tako sprema znanje o poznatim postupcima u raznim domenama znanosti i zbog toga služi kao knjižnica suvremenog doba.

Na predavanju će se govoriti o načinima pohrane znanja, o tehnologiji koja podupire suvremenu kulturu i civilizaciju te rizicima koje takva pohrana povlači, kao i postupcima koji bi mogli dovesti do digitalnoga mračnog doba.


Ako imate poteškoća s gledanjem videa možete ga također pratiti i na stranicama YouTube-a na linku OVDJE

Ako imate poteškoća s gledanjem videa ovdje možete ga također pratiti i na stranicama YouTube-a na linku OVDJE

Vedran Miletić

viši je predavač na Odjelu za informatiku Sveučilišta u Rijeci, gdje je nositelj nekoliko kolegija iz područja računalnih mreža. Član je Povjerenstva za superračunalne resurse Sveučilišta u Rijeci. Doktorirao je računarstvo na FER-u u Zagrebu, a poslijedoktorsko usavršavanje u području računalne biokemije proveo je na Heidelberškom institutu za teorijske studije u Heidelbergu, Njemačka. Sudjelovao je u nekoliko slobodnosoftverskih projekata razvojem otvorenog koda, a voditelj je razvoja slobodnog softvera otvorenog koda za pristajanje, visokoprotočni virtualni probir i predviđanje načina vezivanja biomolekula RxDock.